Moj blog

vetar 

Sunday, September 17, 2006, 23:49
kod mene duva od juce. (blago vetru, on duva, što bi rekli narkomani)

mrzim vetar, cak ni kišu ne mrzim kao vetar. rastrojava me, vitla, ni kad sam u zatvorenom ne ostavlja me na miru jer se cuje. zato ne volim vetar ni na moru, pravi buku talasima. ne volim ni povetarac, a kamoli košavu.

sve mi je popadalo drvece na terasi, prevrnuo se veš, podignem, on sa deset metara u sekundi obori opet. onda sam prestala da podižem, nek leži dole dok vetar ne uzmakne il oslabi. veš sam unela.

potpuna pometnja u glavi. i pojma nemam kako tome da se oduprem. a možda da se ne odupirem, al' onda rizikujem da me ponese i zavitla, a na to baš nisam spremna. omatorila sam, nisam više onoliko neustrašiva.
11 komentara ( 661 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3 / 232 )

lorelaj 

Sunday, September 17, 2006, 12:24
skroz sam zaboravila na lorelai. jel se to uci uopšte u školi, mislim ta pesma. imam neki bajati prevod. jel ima neko bolji?

LORELAJ

Ja ne znam otkud seta moja,
Zašto sam tužan ja,
Davnašnja prica to je,
Koja mir nece da mi da.

Sumrak je, Rajna tece bistra,
Kroz mirisni lepi kraj,
A vrhom brega još se blista
Vecernji sunca sjaj.

Tamo prekrasna sedi deva,
Cudnovatost njen je kras,
Zlatno je ruho zaodeva,
Zlatna je njena vlas.

Zlatnim cešljem cešlja kose,
I slatki peva poj,
Carima dušu svu zanese,
Glasi u pesmi toj.

Obuzet carima pesme njene,
Ribar u camcu svom,
Ne gleda vrtlog niti stene,
Sav je opcinjen njom.

U ponoc val ce oboriti,
I njega i cun taj,
A za to s pesmom kriva
ce biti - Zanosna Lorelaj.








lorelaj je jebena stena.
9 komentara ( 1288 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3.1 / 288 )

bitef(lije) 

Sunday, September 17, 2006, 02:03
išli moje dete od sedam ipo godina i ja na otvaranje bitefa. a? mislim, ja ne idem na bitef jer je skupo a nije da sam crkla za novim tendencijama, nemoj pogrešno da me se razume. ali, moj mi drug laza koji tamo radi vec godinama kao chief organizator tu i tamo doturi po neku kartu ili propusnicu. tako smo sad dobili dve karte za ''svecano otvaranje'', pa smo se skockali, on u bež, ja u crno i otišli u sava centar.

bilo mu je dosadno, nije se bunio, al se prevrtao po onoj stolici tresuci ceo red, ''ne, super je'', kaže, al vidim da ga balet davi pa smo otišli posle prvog cina.

a mene balet uopšte nije davio iako nisam obožavalac baleta in general. uopšte ne podržavam plesno pozorište ni kad nije balet, ko što se zna, mutavo mi i felericno. al ovo sinoc mi bilo cooooool, goldberg varijacije i prekrasna tela kultivisanih kostiju sa izradjenim mišicima. u perfektnim kostimima. igracki naravno besprekorno, cak i neku poruku ima koju sad baš da ne prenosim, nisam pozorišni kriticar.

http://www.mariechouinard.com/pdf/CMC_1 ... 005_en.pdf


ja se zalažem za novo pozorište u kome ce rec i pokret biti skoro ravnopravni, na racun pokreta, ne reci. pozorište nije samo veština nego i poezija. to jest, rec.

a o bitefu.... imam propusnicu, pa kad odgledam još nešto ima da pišem. iskreno, nije mi se dugo desilo da me predstava ponese. prošle godine jeste, ponela me predstava ''kiseonik'' na belefu, mali komad sa dva glumca, izvrstan tekst, živela sam od toga dva dana. ali to je tako retko....
7 komentara ( 575 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3 / 252 )

reč 

Saturday, September 16, 2006, 03:53
Napisao(la) Administrator
oduvek znam da reči imaju težinu. ''težinu'', malo je reći. zar nije napisano da je ''u početku bila reč''? od reči da je krenulo? zar jevreji ne kriju samoglasnike grleno izgovarajući svoj jezik ne bi li se obezbedili od slučajnog otkrivanja zabranjenog imena božijeg? te reči?

i naš pesnik pevao je kako ga ''ubi prejaka reč''.

reč ubija, ali jednako i leči.

kad je pisana ima još veću težinu. ostaje. zato su pisci odgovorni više nego drugi ljudi jer iz udobnosti svoje fotelje i neprimetivši mogu da sravne svet za zemljom, samo napisavši jednu, razarajuću, onu, zabranjenu reč.
20 komentara ( 586 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3 / 249 )

majstor 

Friday, September 15, 2006, 14:58
udjem danas u trolejbus od beogradjanke do narodnog pozorišta jer jel'te kao brže cu da stignem. trolejbus je prazan, nas pet-šest i pošto je gužva vidim da ce se vozim, pa ko velim da sednem. al oceš tuki. svim, ali SVIM sedištima je bila izvadjena drob, da ne kažem sundjeri. ne moš ni torbu da spustiš, a ne da sedneš. uvalim se ipak u neko najmanje rupicasto, mislim rupa na sedištu je bila manja nego moje dupe, iza majstora sa strane. pogledam majstora u retrovizoru mu, a on ima hands free set (jel se tako zove ono za uši kad neceš da držiš mobilni?), nema više od 23-24 godinice i totalno je opremljen, high tech takoreci. a vozi ne krš nego trolejbus model kototamopeva. srbija je cudo, brale.

na sve smo navikli. na redove, na nemaštinu, na prljavštinu, na boleštinu i ostale ''štine''. treba da se skidamo sa toga, cold turkey, temeljno.

sasvim sam lepo mogla da zamislim taj trolejbus kao neki iz zapadne evrope ili iz amerike, gde sve radi, dihtuju vrata, ima stepenik za invalide i majstor na razglas obznanjuje imena stanica. ovaj isti majstor od danas.
10 komentara ( 584 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3 / 281 )

bašta 

Thursday, September 14, 2006, 03:26
Napisao(la) Administrator




ima jedna pesma...koju ljubim...

I will walk...with my hands bound
I will walk...with my face blood
I will walk...with my shadow flag
Into your garden, garden of stone...


...i zove se tako... garden.

moja bašta s jeseni. delimicni view.

(naravno, slikala sam samo lepe coškove. iako nemam krša na terasi, valjalo bi renoviranje. ;))

imam brezu, bendžamina, moniku, indivizu, tuju, bršljan i još jednu zimzelenu koju nikako ne mogu da zapamtim kako se zove, magnoliju koju sam jedva spasla. to od drveca. inače su tu ove godine, a svake je nova postavka, bele begonije, bele petunije, jagode, majcina dušica, bosiljak, maticnjak, agava, aloja (ima da ih izbacim jer nisu po feng-šuiju bockave tako), vodopija, drvo života tj. juka, muškatle, pet ruža, mini ruža, kameni cvet, kupina, smilje, anis, svracje oci... valjda sam ih sve poredjala. ah, daaaa... samo sam jedne godine posadila prkos. pre devet godina, mislim. od onda nice svuda. samo me zaprepasti.
17 komentara ( 269 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |  povezani linkovi   |   ( 3 / 268 )

nesalomivi 

Tuesday, September 12, 2006, 12:39
Napisao(la) Administrator
postoji nešto što zovem ''beogradska pljuvačka škola''. to je deo tzv. ''beogradske vertikale''. to jest, beogradska vertikala je sastavljena od pljuvača. zbog narečene vertikale je i sam bowie david hteo u beogradu da snima album, al se eto, zaratilo.

pljuje se na sve. sa onim spec beogradskim prezirom. ''ma daj....'' uz gadljiv izraz na ustima. kod njih ništa ne prolazi. ništa. ako neko od poznatih im napiše knjigu oni ce reci: ''šta? on? ma daj, gde on može da bilo šta da napiše?'' ili ono ''koje sraaaanje''. to pasuje uz sve.

ali. ako ste bezobrazni, tvrdoglavi, uporni i jebe vam se za bpš, na kraju popuste. postajete idol.

zna se koji su najveći pljuvači u kojoj ekipi. tako ja upoznala jednu lejdi, znam da voli da oplete, al mene nešto ne dira, svidjam joj se, šta li? oće me u društvu... i drugi bio naš susret kad sam joj rekla: ''ajde ovako. ako nešto što uradim bude sranje, reci mi da je sranje. mojne da me hvališ, a naokolo ogovaraš. svima reci da je bajno, meni reci da je govno. obrnuto važi.'' i upalilo je. nije da se još družimo jer ja u stvari nisam nikad mnogo ni želela da se družim s njom.

ajde da se hvalimo. naokolo. da ne kažemo prvo ono loše što o nekome znamo, nego ono dobro, ako ga ima, a uvek ima. da se na ulici ne pravimo da nekog nismo videli osim ako baš sa njim nemamo težak račun. nego da stanemo i stvarno ga pitamo u oči gledajući ''kako si?''

ajde da ne mislimo odmah kako će neko da nas zajebe i u skladu sa tim nam budu sve akcije.

sve će da se promeni. ubeđena sam. podrška svima treba. dobra reč ne boli, boli ružna. boli nepoverenje. nepoverenje ide iz nesigurnosti. ''nisam dovoljno dobar.'' jesam bre. dovoljno sam dobra. super sam. ja bih se sa mnom družila.
12 komentara ( 633 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3.1 / 258 )

domacinstvo 

Tuesday, September 12, 2006, 05:56
evo da priznam, ja sam najgora domacica. plus mrzim domace poslove. jedva sam se oslobodila maminog ''nasledja'' u smislu ''kako'' se rade razne stvari. recimo, beli veš se prvo potopi, pa se kiseli, pa se malo mulja kroz ruke, pa se onda pere na devedeset sa pretpranjem... uffff... posledica: kao iz one reklame za prašak gde su svi obnevideli od jarke svetlosti koju reflektuje veš spram sunca.

onda, peglanje. nafajtaš, pa odstoji, ili još bolje, skidaš sa konpoca i još vlažno peglaš. joooj.... ja skidam s konopca kad mi treba konopac. a o peglanju nema govora. ne peglam ništa, svilene bluze pred oblacenje. i onako sve ispeglano ima da se izgužva kad ga stavim u garderobu. (krcata je, a ja opet nemam šta da obucem). do pre par godina sam peglala skoro sve sem peškira. ajd, dobro, i carapa. poslednji su se držali stolnjaci. sad više ne ljubimo stolnjake, imamo japansku trsku kupljenu kod kineza nam omiljenih. i uopšte, ti stolnjaci, to ne moš se opere, ni veniš ne pomaže kaki smo mi prasici po kuci. mljackamo i prosipamo.

pranje prozora. najbolje sredstvom za sudove i novinama. jes. posle mi budu crne ruke, a svako okno moram da predjem triput. bolje da vežbam na karikama za takve mišice i bolove u rukama i ledjima. još su moji prozori duplog stakla.

pranje sudova. više volim da ih pere mašina. why? ja nikad ne mogu da ih operem na šeset pet stepeni. plus mašina troši manje vode, plus, kljucna stvar, ne radim ja. ''ja baš volim da perem sudove'', kaže mi jedna prijateljica inace pametna žena. ''stavim vokmen i uživam''. ja ne. stavim vokmen i uživam ulicom, ne za sudoperom.

cišcenje. što rekla ona spisateljica kad je muž pitao šta ce za osmi mart, ona kazala ''ženu''. tako i ja najviše volim kad mi dodje boca iz chente. em je vesela, em je vredna, em ne radim ja, jer ja sam ko što smo do sad naucili, najgora domacica.

kuvanje. mnogo volim, al kad ne mora. ovako se iz kujne ne izvadi dok za ceo dan izdam tri do cetiri obroka. zato ne jedem, smuci mi se dok pravim. ko što nikad ne nosim stvar koju sam sama plela, smuci mi se dok ispletem. al kad neko sluva, njami, sve pojedem.

sad ako je neko pomislio da mi živimo u brlogu i skapavamo od gladi i anemije... ;)

17 komentara ( 665 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3 / 244 )

otvoreni poziv 

Sunday, September 10, 2006, 13:38
svim zainteresovanima koji žele da mi se pridruže u bušenju pneumatika nepropisno parkiranima po novim trotoarima u mom kraju. oni dignu ivicnjake da se to ne radi (to jest da se plaća parking), al' uvek ima neki smart ass da ipak stane na trotoar. ''nema mesta za parkiranje''. ma nemoj. nego nece da plate pa zakrce prolaz. ''ostavio sam metar i po'', rece jedan pre neki dan. vau, citavih metar i po, pored njega ni kolica ne mogu da prodju. i šta metar i po kad ima 4 metra trotoara? pa bljesne ulica, narod se više ne tiska po bulevaru izmedju automobila i kioska, a male removable tezge da ne pominjem.

što srbin voli da se pravi pametan, cudo jedno.

zato sad sledi gerilski napad. urrrraaaaa!
10 komentara ( 406 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3 / 232 )

pozorište 

Saturday, September 9, 2006, 17:27
obožavam pozorište iako retko idem. obucareva deca imaju najgore cipele.

pozorište ima tajnu koju nema film, nema ni televizija. ta je tajna u mirisu pozorišta. cak i kad je novo i u hromu i celiku kao ovo preko puta mene, pozorište miriše na poseban nacin. kad udješ unutra ne znaš da li je napolju dan ili noc i koje je godišnje doba i koliko ceš unutra ostati. jer cesto ne možeš da odeš, ja ne mogu da odem, ne da mi se, osim ako nisam jako besna pa jedva cekam kraj kao na ''hamletu'' prošle godine. (ima da bljujem na tu izvedbu ovako u odjecima još dugo.)

pozorište je cudo jer je živo. samo sad i ovde, ne sutra, ne kad smontiramo, ne kad se prodaju karte i izlaze kritike, nego onda kad traje predstava ili proba. sve je živo, dekor inace mrtav i siv, kostimi inace prašnjavi nepopeglani, perike bez mozga, govor koga u drugim umetnostima nema, pokret ako je i zamrznut. i traje samo sad. kad se snimi i prikazuje na platnu, nije živo, možemo da se divimo postavci kao u filmu, ali nije živo. ima vrednost samo dok traje cak i ako godinama posle prepricavamo kako je neka predstava bila cudo. tad, posle tri udarca (koji se koriste u francuskom pozorištu da obeleže pocetak predstave, ili posle onog ''može'' koje dobaci reditelj iz publike tokom probe, tad pocinje cudo, magija, zaumno kakvog nema ni u jednoj okultnoj disciplini, oživi sve. i dekor i svetlo i reč i pokret i muzika.

više volim probe nego predstave. dok se prepiremo, tražimo, nadžnjevamo, ubedjujemo, placemo. predstave su pravi život pozorišta, ali njih nema bez proba i zato probe više volim.
dodaj komentar ( 434 puta pogledano )   |  0 trackbacks   |  permalink   |   ( 3 / 274 )

<<Prvi <Nazad | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 32 | 33 | Napred> Poslednji>>